RAZUM ŠUTI KAD LJUBAV GOVORI
Iz vremena drevna, stara,
čujte priču iz Velikog Tabora.
Priču o ljubavi para nesretnog,
Veronike Desiničke i Fridrika Celjskog.
Otac Fridrikov, strašni grof Herman,
za snahu je imao Elizabetu Frankopan.
I sve zvuči divno, lijepo i sjajno,
al Fridrik upozna Veroniku, djevojče bajno.
Elizabeta pogiba od nepoznate ruke,
osudiše Fridrika na najveće muke.
Zaljubljen smrtno, za ljubav ludu,
sreću s Veronikom potraži u Fridrihštajnu.
Oženiše se u Kočevju, sretni kao golubovi,
misleć, ispuniše se svi najljepši snovi.
Al na traje sreća nikad do kraja,
grof Herman sve sazna, ljut poput zmaja.
Po njih posla strašnu vojsku,
nađoše Fridrika i baciše ga u tamnicu.
Veroniku bajnu dade utopiti,
u zidine Velikog Tabora zazidati.
I dan danas, iz starog zida,
kao da se čuje, bez kajanja, stida:
"Razum šuti kad ljubav govor,
poslušaj, stranče, što ti se zbori.
Bolje je živjeti par godine sretan,
neg cijeli svoj život biti tužan i sjetan.
Pričaj o meni, nek legenda živi,
nek ljubavi ludoj svatko se divi."
Laura Molan, 6. a
VOLIM ZIMU
Možda se nekima čini tužna zbog usnule prirode, ali ona ima i svoje čari. Cijele zimske praznike očekivala sam ono što najviše volim, a najviše volim ples malih pahuljica koje putuju prema tlu. Ta prekrasna slika uvijek budi u meni osjećaj sreće i radosti. Nažalost, snijega nije bilo i bila sam malo tužna.
Prošli vikend bila sam kod bake na Žumberku. Ulazeći u bakino selo, prvi put sam ove zime vidjela malo snijega koji se sakupio u tankom sloju na drveću i tlu. Pomislila sam kako bi bilo lijepo da opet počne padati da mogu uživati u prelijepoj prirodi.Bilo je jako hladno, ali zubato sunce nas je ipak izmamilo iz tople kuće. Krenuli smo u šetnju prema starom mlinu i slapu koji su bili okovani ledom. To je bila prekrasna slika, mnoštvo ledenica koje ukrašavaju stari mlin. Nedjelja je bila upravo ono što sam čekala. Satima sam stajala uz prozor tople bakine kuhinje i pratila let malih pahuljica. I, kao da ih prvi put vidim, otkrivam kakvih su oblika i veličine.
Kakav lijep prizor, ne mogu shvatiti kad neki kažu da ne vole zimu.
Ana Marija Lasić, 5. a
Čudesno snježna priča
Ja volim snijeg. Tako je snježan. Treperi i lebdi sve do tvog nosića i mjesta na koji želi stići.
Putem si pahuljice pričaju razne priče, a te priče traju sekundu dok njihov život ne prestane...
Kada padnu na tlo, ili tvoj nosić, ili čak trepavicu, rasprsnu se kao bijeli čarobni prah. Tvoje lice se napuni vedrinom i postaneš baš kao plaha pahulja .Dok si u oblaku, čekaš svoj skok na tlo, ali kad padneš ,ti počinješ umirati. No,no... Nije to sve! Dobiješ drugu šansu! Tada postaneš bijeli, snježni pokrivač, baš kao i svaka pahuljica koja u tom trenutku postane snijeg... Nažalost, i taj život nije dug. Čim dođe tvoj neprijatelj, Sunce, odmah se rastopiš i ovoga puta stvarno je tvojoj priči došao kraj.
A onda, odjednom se streseš i vidiš da nisi pahulja, već dijete koje si je sve to samo umislilo. Uzmeš sanjke i odlaziš se igrati.. .Baš si to uvijek zamislim kada padne snijeg. Zato ga i volim jer je čudesan, a i sjetim se kako je ljudski život poseban te da treba uživati u svakom trenutku.
Silvija Novosel, 5. a
PLES SNJEŽNIH BALERINA
Zima je stigla i sve zabijelila. Jednoga jutra, kada sam se probudila i pogledala kroz prozor, sve oko mene bilo je bijelo!
Snijeg je i dalje padao. Bilo je divno! Izašla sam van! Zima je bijelu boju rasula baš kao slikar po svom platnu. Kistom je slikala nezaboravnu priču. Inje je po granama svjetlucalo, a bijele balerine plesale su svoj čarobni ples. Izgledalo je kao bajka! Snijega je bilo sve više i više, sanjke su letjele,a snjegovići bivali sve veći i veći. Kada nam je već postalo hladno, pojurili smo u kuću. Čekali su nas roditelji. Miris toplih kolača širio se kućom,a moj debeli mačak Sivko lijeno se odmarao na mekanom pokrivaču. Moji roditelji i ja grickali smo ukusne kolačiće i pijuckali čaj.Sjedila sam pokraj prozora i promatrala ples sniježnih balerina!Svaka od njih bila je posebna,vrtjele su se i skakutale ,a vjetar je vijorio njihovim haljinicama mekanim poput paučine .
Bila je to najljepša baletna predstava koju sam ikada vidjela!
Helena Sambol, 5.a
PROLJETNA PJESMA
PRIBLIŽAVA NAM SE PROLJEĆE ,
A NA PROZOR ŠARENI LEPTIR DOLIJEĆE.
ISPOD LISTA VISIBABE NIČU,
SVOJE BIJELE GLAVICE LAGANO POMIČU.
ŠAFRANI MALI
PLESAT SU STALI.
SUNČEVE ZRAKE VRTOVE ŠARAJU,
RADOSNA DJECA PROLJEĆE POZDRAVLJAJU!
Helena Sambol, 5. a
AH,TAJ PETI RAZRED
S nestrpljenjem sam čekala da krenem u peti razred i postanem odraslija
i samostalnija. Pomalo uplašena upoznala sam se s novim profesorima,predmetima i učionicama. Ispočetka mi je sve bilo zanimljivo i ponosno sam gledala učenike nižih razreda.
Kako je vrijeme odmicalo i gradivo se skupljalo, moje je raspoloženje splasnulo.
Morala sam puno toga novog naučiti. Kad bih došla kući poslije nastave, vrtjelo
mi se u glavi od brojeva,slova i rečenica. No, uz trud i pomoć roditelja polako
sam usvajala gradivo.
Sva ta naša đačka ,,muka" zbližila nas je u razredu tako da smo pomagali
jedni drugima i postali sve bolji prijatelji. Polako se približava kraj školske godine,
a ja sam na izmaku snage. JUPI !!! Dolaze praznici ! Veselim se što sam
uspješno privela još jednu školsku godinu. Vidimo se na jesen kada krećem
u nove pobjede.
Lana Tomašek,5.b
Jedan dan u kompjuterskoj igrici
Budim se.Mozak mi prima informacije.Što sam ono radio jučer navečer?Boli me glava.Sjetio sam se! Legao sam s glavoboljom i popio sam Andol 500.
Polako ustajem iz kreveta, čudeći se što je tako neuobičajeno tvrd.Otvaram vrata kuće.Dočekao me pravi šok!Oko mene livada, a ispred mene nogometni teren.Hm, gdje sam već vidio taj teren, čini mi se jako poznat.Ne, to nije moguće!Pa ja sam se našao u igrici koju igram, Goalunited.Što je najgore, organizirao sam utakmicu protiv F.C. Jazavca baš danas!Sa mnom u ekipi poraz je zagarantiran, a da ne govorim da me neće biti da upravljam utakmicom.Možda nije gotovo!Što sam brže mogao,otrčao sam do klupske kuće koju sam sinoć izgradio.Zadihan, zakucao sam na vrata, a na moje zaprepaštenje, otvorio mi je moj fizioterapeut.Bio je na rubu suza, odjeća mu je bila zgužvana, a kosa raščupana.“Đorđe pa što ti je?I što ti uopće radiš ovdje?Zašto nisi u centru za masažu?“, upitao sam ga .Đorđe mi odgovoti shrvano:“Upravo su me zvali.Menadžer me otpustio i napisao mi je da se više ne pojavljujem“.Još jedan šok!Znao sam i koji je razlog svemu:Matej, moj brat, prtljao mi je po kompjuteru.Pokušao sam utješiti fizioterapeuta i nastavio s potragom.Gdje je trener?Tada sam se sjetio da je u ovo vrijeme jutarnji trening u tijeku.Požurio sam na stadion i tamo zatekao svoju momčad u treningu i trenera.Objasnio sam mu što se dogodilo.Rekao mi je:“Gospodine,ako ste prije spavanja popili Andol 500, morate ga i sada popiti i zaspati.“S olakšanjem sam se vratio do klupske kuće, popio jedan Andol 500 iz ladice i legao.Uskoro me san svladao i zaspao sam.
Budim se.Mozak mi prima informacije.Što sam ono radio jučer navečer?Polako sam se prisjetio, te isti trenutak iskočio iz kreveta i izletio kroz vrata.Napokon kod kuće!Vratio sam se u krevet i legao,zadovoljan što ću moći voditi svoju ekipu protiv F.C. Jazavaca.
Jakov Rebić, 7.b
Ah,taj peti razred
Cijelo sam ljeto razmišljala kako će biti u petom razredu. Maštala sam, zamišljala kako će što teći.
Malo sam se iznenadila kako je peti razred težak.Svaki profesor je nešto drugo tražio od mene.U početku sam se privikavala, ali sada mi je to normalno.Upoznla sam puno profesora i gradiva.Naravno, svaki mjesec bio je pretrpan ispitivanjima i testovima.Dani su prolazili brzo.Dečki su svaki odmor izlazili van i zabavljali se lopticom.Mi, cure, ponavljale smo za sljedeće sate.Napokon, došao je i kraj te teške školske godine.Ocjene su dobre pa se mogu opustiti i ne razmišljati previše o njima.
Veća količina gradiva nas je zbližila i stvorila neka nova prijateljsta.Ponovno se veselim dugo iščekivanom ljetu.
Pia Rebić 5.a.
AH, TAJ PETI RAZRED
Ah, taj peti razred! Četvrti razred je završio.
Svi kažu da je peti razred težak i velika prekretnica u školi.
Dobit ćemo razrednicu, pitam se kakva će biti?
Svaki predmet nova učionica, druga profesorica.
Tko će uopće stići iz razreda u razred u pet minuta, a treba i
stvari skupiti, što ako nešto zaboravim?
No, na kraju, kada je školska godina počela, ja sam krenula u peti
razred s nekakvim strahom.
Ispostavilo se da je to jedno novo iskustvo i da za strah nema
mjesta.
Mi smo kao mravi u mravinjaku, naizgled je čista zbrka, ali svi
znamo kamo idemo i gdje nam je mjesto, tako da na priče ne treba
nasjedati i zdravo za gotovo vjerovati.
P.S. A i raska je supeeeer!!!
Bernarda Božinović, 5.b
AH,TAJ PETI RAZRED
Sa strahom sam krenula u peti razred. Razmišljala sam kako će mi biti. Novi profesori, selidba iz jedne učionice u drugu. Naravno, kada sam vidjela neke profesore, malo me je bilo strah.
Nisam znala kakvi su oni. Razmišljala sam kakvi će biti novi predmeti. Hoće li matematika biti teška? Bilo mi je super to da za vrijeme odmora možemo ići van. Već sam se malo priviknula na nove profesore i nove predmete. Za dva mjeseca sam se potpuno opustila. Profesori mi se više nisu činili tako strašnim. Bilo je super. Neki novi predmeti su mi postali najbolji predmeti,npr. geografija. Cure su se za vrijeme odmora okupljale po WC-ima. Tamo smo razgovarale. Ali, najviše vremena smo provodili vani. Iz matematike smo učili razlomke i decimalne brojeve. Zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje, uspoređivanje i zaokruživanje decimalnih brojeva.
A, sada, petom razredu je došao kraj! Neki profesori već zaokružuju ocjene. Sada ćemo svi na ljetovanje i na praznike. Druge godine već krećemo u šesti razred. Nadam se da će i tamo biti zabavno kao i u petom. Već smo priviknuti na profesore i neće biti problema. Bok!!!!
Valentina Šivak 5.b
PROLJETNA ŠETNJA
Proljeće je stiglo. Ptice cvrkuću, trava se zeleni. Slušam. Gledam. Osjećam sve ljepote koje proljeće nosi sa sobom. Sve izgleda tako moćno i jedinstveno! Jednostavno ovlada osjećajima i cijelim bićem, makar na trenutak.
Šećem polako, s divljenjem da nešto takvo uopće postoji. Priroda, vrijeme, godišnja doba, sve je puno iskrenije od nas ljudi. Imaju svoje trajanje i uvijek vladaju... Krošnje su pune cvata, veličanstvene zelene boje. Nebo je bistro kao ocean okupan suncem. Lišće šušti, upotpunjuje sve ono što je prazno. Sve je tako jednostavno, ali ipak posebno. Otkad je došlo proljeće, radost je ispunila i najmanje kutke šuma, dolina, mora, pa i mojeg srca. Uživam ležeći na mekoj i mirisnoj travi. U njoj tražim utjehu i divim joj se, a ona me zauzvrat obgrljuje svojom toplinom i nježnošću. Proljeće je zaista poseban dolazak ljubavi i sreće. Šećem. Vidim kako se drveće došaptava. Pelud leti, zaplela mi se u kosu. Osjećam da dolazi nešto... Prve kapi proljetne kiše padaju na zemlju. Dakle, shvatila sam! Svima nama osiguran je život dok vlada proljeće. Ono je glavni motiv za život na cijelom svijetu. Proljeće, priroda, nebo, oceani, sve je to povezano. Sve to čini najmoćnije kraljevstvo.
Proljeće je stiglo. Ptice cvrkuću, trava se zeleni. Slušam. Gledam. Osjećam..
Valerija Apostolovski ,7b
Nesportsko ponašanje na sportskim terenima
Nesportsko ponašanje na terenima,neredi i svađe sve su češće pojave današnjice. To više ne obuhvaća samo nesportsko ponašanje igrača,danas je to izrugivanje,vrijeđanjei razbijanje navijača,te davanje mita igračima ,trenerima,sucima i ostalim službenicama.Prvo ću se osvrnuti na navijače.Oni dolaze u skupinama,predstavljajući klub ili državu i neki puta pojedinca.Za vrijeme same utakmice psuju i vrijeđaju protivničke igrače.Kada njihovi igrači ili igrač izgube,uništavaju tribine,bacaju pirotehnička sredstva na teren i tuku se s protivničkim igračima.Takvo ponašanje navijača suzbija policija, a kazne ne stižu navijače ,nego njihov klub.Stvarno ne razumijem kako to mogu raditi,a svakog se dana busaju u prsa i govore da najviše na svijetu vole svoj klub.Sljedeći slučaj, davanje mita, danas je jedan od većih problema i nije ga lako dokazati.Po meni,to uništava bit sporta, uništava duh natjecanja.Bogati i utjecajni ljudi potplaćuju igrače da igraju kako žele ili pak potplaćuju suce da sude za ili protiv nekoga.Isto tako ,bogati „tatice“ daju mito trenerima da bi njihova djeca igrala više ili vršila neku bolju zadaću.Taj mi je slučaj najgori,zato što tada ne dolaze do izražaja igrači koji bi trebali igrati.Zadnji slučaj,kojeg danas mnogi niti ne primjećuju je nesportsko ponašanje igrača na terenu.To je postalo toliko normalno i uobičajeno da su rijetki igrači koji se natječu pošteno.Većina njih vara,radi prijestupe,ulazi u zaleđa i slično,ali mislim da su za to u potpunosti krivi treneri,jer oni „odgajaju“ igrače u sportskom duhu.Naprimjer Christiano Ronaldo, koji igra nogomet u klubu Real Madrid iz Španjolske, svaki i najmanji dodir suigrača izlažira u prekršaj, te pravi bolne grimase.To je sramota za njega.Zato je meni drago kada vidim ili čujem za nekog poštenog sportaša, dobrog suca ili navijače koji bodre svoje.
Nesportsko ponašanje u sportu je danas na žalost često i mislim da to trebamo što prije riješiti kako bismo mogli uživati u sportu kako treba.
Jakov Rebić 7.b.
DA SAM RIJEKA
Ja sam čista i bistra rijeka po imenu Latica.Moj životni put kreće u visokoj planini Cvjetić.
Ulijevam se u maleno, čisto jezero, koje se zove Lijepo jezero. Prolazim kroz zlatne doline pune posijane pšenice. Kada se žanje pšenica, napojim žedne seljake. Prolazim i zelenom, šarenom livadom punom cvijeća. Na toj livadi svakoga dana napojim i malene životinjice moje prijatelje. Moj maleni prijatej leptir gleda se u moje zrcalo i divi se svojim lijepim i šarenim krilima. Tečem i kroz zelenu šumu čije me grane pozdravljaju. Kada sunce sija, u šumi je ugodan hlad. Ali sunčeve zrake se probijaju kroz grane i obasjavaju me! Najviše volim kada djeca s obale skaču u mene, to me škaklja! Sretna sam kada se mogu igrati i zabavljati! Nisam prebrza, niti prehladna, baš sam onakva kakva trebam biti. Jednoga dana dogodilo se nešto strašno. Razboljela sam se : jako sam kašljala i imala temperaturu, jednostavno, bila sam zagađena! Djeca se u meni više nisu kupala, niti ljudi i životinje nisu pili vodu i bila sam jako tužna. Djeca su se sakrila iza grmlja i istražila tko baca smeće u mene, nekada čistu i bistru rijeku. Smeće bacaju zli ljudi koji misle samo na sebe. Baš na moj rođendan dobila sam najbolji dar na svijetu! Djeca i seljaci su me očistili!
Ponovo sam bila čista i bistra rijeka Latica!
Helena Sambol, 5.a
Borba na život i smrt između gospodina Dativa i Lokativa
Bile jednom dvije obitelji: obitelj Dativ i obitelj Lokativ. Oni su bili najžešći neprijatelji.
Obitelj Dativ sastojala se od pet članova: gospodina Marka Dativa, gospođe Tanje Dativ i troje djece: Slavka Dativa, Manuele Dativ i Mihaele Dativ, a obitelj Lokativ sastojala se od četiri člana: gospodina Žarka Lokativa, gospođe Sanje Lokativ i dvoje djece: Manuele Lokativ i Borne Lokativa. Najbolji prijatelji obitelji Dativ bili su Genitivi pa su odlučili da se Manuela Dativ mora udati za Frana Genitiva, ali Manuela nije voljela njega, nego Bornu Lokativa. Manuela i Borna jako su se voljeli, ali njihove su obitelji bile protiv tog braka. Čak im nisu dopuštali da se viđaju, ali oni su se potajno sastajali na jezeru Padež. Odlučili su pobjeći i potajno se vjenčati, ali u njihovom ih je naumu spriječio Manuelin brat Slavko koji je rekao i jednom i drugom ocu da se oni žele vjenčati. Marko Dativ i Žarko Lokativ sastali su se kod Instrumentalnog polja i potukli. Došli su Manuela i Borna i lijepo ih zamolili da se prestanu tući jer se oni jako vole i žele da njihove obitelji budu u dobrim odnosima. Marko Dativ i Žarko Lokativ odmah su se ispričali jedan drugome i objavili da će Manuelino i Bornino vjenčanje biti već sutra. Nekoliko godina kasnije Manuela i Borna dobili su prvo dijete. Bila je djevojčica pa su joj dali ime Ana.
Svi su bili jako sretni i veseli i tako su živjeli do kraja života!
Ana Jakopović 5. a
Ah,taj peti razred
Prvi dan u petom razredu krenuo je svojim putem. Zanima vas kako? Onda pozorno slušajte!
Više nismo mali, već idemo u peti razred!
Upoznajemo razrednicu. Seljenje iz razreda u razred, svaki sat drugi profesor, pomalo je zbunjujuće! Neki učenici su peti razred zamišljali kao čudovište! No on je bio lagan i veseo! Ni odmori više nisu po 10 minuta, sada su 15 minuta i smijemo van! Igra, zezancija i veselje, tih 15 minuta prolazi ko ludo! Svaki profesor ima svoj način predavanja. Peti razred donosio je uzbuđenja i veselje, npr. natjecanje u učenju i vladanju, novi sportovi, stvarno super! Profesori su ponosni na nas jer smo prvi. Zajedničkim snagama uredili smo školsko dvorište , sadili bilje. Naša škola sada blista u čistoći i ljepoti, ali evo nekih zlobnih ruku pa su biljke počupali i uništili. U našoj školi cijeni se rad, dobrota i prijateljstvo, svi se rastužimo pri svađi i tučnjavi. Mi se u školi osjećamo sretno i ugodno.
Naša škola je naše veselje!
HELENA SAMBOL 5.a
AH,TAJ PETI RAZRED
Ulazak u nove učionice, novi profesori, novi načini ocjenjivanja, novo, još opširnije gradivo, sve to u jednoj godini, pa se ti sad snađi. Uf!
Prve dane profesori su nas upoznavali svojim predavanjem o tome kako da učimo, radimo, te kako da se snalazimo. Dobro je što su nam iz vjeronauka, glazbenog i engleskog ostali isti profesori. Sad upoznajemo profesoricu iz geografije, pa drugi sat dobijemo novog profesora na zamjeni, pa neki traže ovo, neki ono, nikako da se privikneš. Međutim to su loše strane, dobre strane su recimo: imamo pre, pre cool rasku, ali i ostali profesori su kraljine. Nisu tako strogi i ne deru se previše, uvijek nađu vrijeme za šalu, ali kad se radi se radi. Dobro je to što pod odmorom smijemo van, što prije nismo, to što smo "viši" razred pa smo "cool", a nekad smo bili "mali nižerazredni klinci." Također s profesorima došla nam je i nova ravnateljica, carica, napravila nam je sve novo, počevši od WC-a sve do dvorišta.
Pa si ti sad misli je li peti razred dobar ili ne. Hm... Ja mislim da ipak je.
SARA VRBANAC,5.a
ŠUM U ŠUMI
Boje se razljevaju po krošnjama stabala. Žuto - crvene krošnje uokvirene u zlatne okvire naslikane kistovima jeseni pričaju jesensku priču.
Šareno i veselo lišće leprša na laganom povjetarcu. Dok koračam po šarenom šumskom tlu čujem šuštanje lišća. U daljini čuje se šum ptica i mahanje njihovih krila, odlaze na dalek put.Iz daljine dolaze oblaci, čujem šapat kiše. Kiša mi šapuće o sivim kišnim danima koji dolaze. I maleni potok tužno šušti, pozdravlja ptice.
Šumi šuma i pozdravlja me, priča mi još jednu jesensku priču.
Moja priča
Da se predstavim, ja sam jedan poštovan i cijenjen gospodin, Hrvatski jezik. Jako sam strog, imam puno pravila. Ljudi me vole jer sam simpatičan, ali ima i onih koji me ne vole jer smatraju da previše zahtjevam. No, ja ne mislim tako. Ispričat ću vam jednu zanimljivu priču.
Učenicima 6. razreda vrlo sam iritantan. U 6. razredu uči se o zamjenicama, mojim kćerima. Zamjenice, moje kćeri su odrasle žene i vrlo poštovne gospođe. One su se već udale, neke čak imaju i djecu . . . Reći ću vam nešto o njima. Moje najstarije kćeri Osobna i Povratna zamjenica su blizanke. Obje su se udale. Osobna zamjenica se udala za Prilog , a Povratna za Prijedlog. Prilog i Prijedlog su braća. Osobna zamjenica ima kćer Imenicu, a Povratna zamjenica sina Glogola. Imenica i Glagol se jako dobro slažu. Posvojna zamjenica se nije udala, ali nitko nije rekao da ne će. Povratno – posvojna zamjenica i Pokazna zamjenica su blizanke, nisu se udale i nemaju djecu. Studiraju veterinu, vole životinje baš kao i ja.
Učenici su lijeni i teško im je naučiti zamjenice i nešto o njima. To je kao teško ??? Ako ne mogu naučiti zamjenice, ne znam što mogu naučiti. Jučer su pisali ispit, danas su dobili rezultate. I zamislite samo, svi su dobili pet !! Bili su presretni baš kao i profesorica !!!
Mirta Orlović 6.b
Dobro jutro! Moje ime je Prva Osnovnoškolska Matematika. Od svih predmeta, mene su učenici najviše mrzili. Znate, mene već jako dugo vramena nitko nije volio. Od sigurne smrti spasila su me dva šesta razreda...
Vratimo se malo unazad...Te kišne srijede, prof. Medić je 6.b obznanio da se ja, od idućeg tjedna ukidam. Iako me nisu voljeli, bili su u šoku. Jedna je djevojčica čak pala u nesvijest. Profesor im je rekao da me mogu spasiti samo ako počnu učiti. Bez da im je itko išta rekao, svi krenu učiti i rješavati zadatke. Rekli su i 6.a razredu. Oni su učinili isto. I tako su šesti razredi spasili Matematiku.
No, njih više nema i smrt mi se bliži. Kako znam? Ležim u bolničkom krevetu i mirno čekam zadnji udah. Nadam se da će vas moja kćer, Nova Osnovnoškolska Matematika, dobro podučiti. Ostanite pametni! Laku noć...
Nika Marković 6.b
ŠKOLSKI HODNIK
Školski hodnik je najposjećenije mjesto u školi. Svakih četrdeset i pet minuta školskim hodnikom zuji stotine učenika. Učenici ili traže vrata iza kojih se nalazi njihova učionica, ili traže školsku knjižnicu, ili samo šeću kako bi progutali vrijeme između satnice. Na putu do prvog prozora u hodniku, prolazim pored nekoliko bijelih, zaključanih vrata. Iako su zaključana znam da se iza vrata nalaze učionice. Za vrijeme odmora učionice su uredno ispražnjene od strane učenika i profesora. Približavajući se prema kraju hodnika bacam oko na školski WC. Nekada bijele pločice koje je lani postavio naš domar Neno, sada su išarane ružnim tračevima i komentarima. Iako je WC namjenjen djevojčicama u njemu bezbrižno borave i dječaci. Zaljubljeni Sandra i Ivan se ljubakaju na jednoj WC školjci, pokraj umivaonika Bruno i još nekolicina njegovih prijatelja puše, a uz njih ljubomorne Matea i Laura tračaju Sonjinu novu suknju. Na kraju hodnika nazire se veliki prozor. Toliko je velik da prekriva gotovo cijeli zid na kojem se nalazi. Gledajući kroz taj veliki prozor mogu vidjeti cijelo Vrapče. Zadivljeno gledam kako zlatno sunce putuje našim Vrapčem i svoje zlato posipa po kućama i dvorištima. Cijelim hodnikom se prolomio zvuk zvona. Sva buka i svi učenici i profesori čarobno su nestali. Hodnikom vlada tišina. Gledam kroz ključanice bijelih, sada otključanih vrata. U tako malenoj učionici se nalazi toliko učenika da me sve to podsjeća na limenku sardina. Tišina je i dalje vladala hodnikom. Moj kašalj ju je na kratko otjerao, ali se uskoro vratila. Gledala sam taj hodnik i prisjećala se pčelinje košnice koju sam promatrala na istom mjestu za vrijeme odmora. Sada se u hodniku nalaze samo sablasna tišina i umirujući spokoj. Koračajući prema kraju hodnika slušam luđačke otkucaje svoga srca i svoje umirujuće disanje. Za vrijeme odmora školski hodnik je najglasnije i najjavnije mjesto koje znam, ali za vrijeme sata ondje se nalaze samo tišina i beskonačnost.
PAULA DJAKOVIĆ,6.B (rad objavljen u zborniku Odjeci, naklade Ljevak)
Priča o dva lista
Došla je ta siva, tužna i maglovita jesen. Lišće je počelo opadati, ali su samo dva lista ostala na jednome drvetu.
Ta dva lista su bili najbolji prijatelji, nisu mogli jedan bez drugoga. Stalno su se šalili da sve oko njih ne bude tužno.
Kako su prolazila godišnja doba, oni su stalno bili zajedno. Najljepše im je ljeto kada su svi listovi na okupu. Odjednom je došla zima. Ciča zima. Bilo je tako hladno da se i drveće smrznulo, ali ta dva lista su ostala zajedno i nisu se smrzli. Ostala ih je grijati njihova prijateljska ljubav.
Jedan je list rekao drugome : „Ti si moj najbolji prijatelj, nikada te neću ostaviti!“ „Ni ja tebe, osim ako ne dođe još neka jaka neizdrživa zima.“ I tako su dva lista ostala zajedno sve dok nisu popadali na tlo. Sigurno će se uvijek sjećati svog zajedničkog života.
ANAMARIJA TUBIKANEC,6.B
.jpg)
.jpg)
